Koliko zapravo vrijedi bonsai???

Kako se jedno vađenje drvca u prirodi pretvori u pravu pustolovinu…

2013-03-02 09.24.00

Zapitate li se odakle dolaze prekrasna bonsai drvca, kako se uzgajaju, kako nastaju? Kao veliki ljubitelj prirode, planinar, šumar, ekolog i bonsailjubac, ispričat ću vam jednu priču… Priču kojom bi bez problema mogli podvaliti Discovery-u i izrežirati vrhunski dokumentarni  film, priču koja je prosuta lijepim kadrovima smrznutog pejzaža, vijugavim planinskim stazicama okruženima tužnim ali prekrasnim šumama i livadama koje miruju i spavaju zimski san, ali i priču koja je posuta, gnjevom, gubljenjem živaca, briljantnim idejama i ono zbog čega pišem ovu priču, zbog traženja i iskapanja kvalitetnog yamadorija. Pa, znamo da yamadorije možemo naći u rasadnicima, u šumama, na livadama… ali za vrhunski materijal treba otići na malo nedostupnija mjesta, mjesta gdje su surovi vremenksi uvjeti, teško prohodan teren… U ovoj priči u kojoj sam bio u prvom velikom yamadori huntingu zajedno s iskusnim kolegom Deanom  iz Udruge „ZEN“, vidjet ćete kako izgleda jedno vađenje drvca i njegov transport sve dok ga se ne posadi u teglu.

Dan 1 „Uvijek očekuj neočekivano!“

 

Subota je, rana zora…. Ispija se kavica, jedu se čvarci i priprema se oprema za odlazak u visoko gorje. Dan je bio kao i svaki drugi u prosincu… Magla, temperatura malo ispod ništice, mraz se bijelio po travnjaku i drveću… Nakon pomnog pregleda opreme, spremni smo, dobro odjeveni sa toplom odjećom, krećemo u brda!

Vozimo se po zavojitim cestama, okružuju nas strmi obronci gorja, probijamo se kroz maglu. Naravno, znamo točno kuda idemo, jer pravi yamadori lovac nikad ne luta u nadi da će nešto naći i to iskopati. U prijašnjim istraživanjima šume, uz veliku količinu pontecijalnih yamadorija, odlučili smo se iskopati dva drvca, hrast i bor. Dobro, nisu baš mala drvca, možemo ih bez problema usporediti sa divljim zvijerima.

Stigli smo autom do kraja puta, sada treba sve stvari natovariti u naprtnjače i nekoliko kilometara hodati do odredišta. I dok smo osnovni alat vadili iz auta, sunce nam se pokazalo  iz maglovitog zimskog jutra, kao neki fotograf koji koristi photoshop, prosulo je sunčeve zrake kroz šumu i livadu i iscrtalo nam prekrasne prizore koje smo jednostavno morali ovjekovječiti fotoaparatom. Još uvijek pod dojmom lijepih prizora iz prirode, s naprtnjačama na leđima, krećemo kroz šumu do našeg drvca kojeg mislimo vaditi. Prvi na redu je bor.

800px-Mountain_Vlašić_-_Bosnia_and_Herzegovina

Planina Vlašić, BiH

Pozicioniran tridesetak metara na strmini ispod planinarske staze, još jednom detaljno proučavamo bor i donosimo konačnu odluku… Bor ide van! Čistimo teren oko bora, orezujemo suhe i suvišne grane, mistiramo iglice bora kako bi im smanjili transpiraciju… Uzimamo alat u ruke i kopanje počinje! Strpljivo, marljivo i uz puno truda, iskopavamo bor sa velikom korjenovom balom, punom mikorize. Tri i pol satno kopanje nas je ugodno iznenadilo, uopće nismo očekivali da bi mogli dobiti tako lijepu i zdravu korjenovu balu bogatu mikorizom. Sa smješkom na licu i zadovoljni „ulovom“ okidamo nekoliko fotki sa ulovljenom zvijeri i krećemo u izvlačenje bora. Točnije, pokušali smo ga izvuć… Planirali smo umotat korijen u nekoliko čvrstih cerada, primit ga u ruke i otegliti ga tih tridesetak metara uz brijeg do staze… Dvojica smo, isklesani muškarci koji svakodnevno provode vrijeme u teretani, ma to je za nas mačji kašalj… Ili ipak ne! Uhvatili smo ga, ali jedva da smo ga pomaknuli s mjesta. Toliko o našoj veličanstvenoj snazi… Morali smo nać neko drugo riješenje. Uzeli smo nekoliko ravnih grana, improvizirali i napravili staru indijansku nosiljku. Utovarili smo bor na nju, pažljivo pazeći da ne oštetimo korjenovu balu i grane i upregli iz sve snage… Ali bor je danas bio jako tvrdoglav, poput neke stare mazge, nije se dao pomaknuti s mjesta! Inače ne volim priznati poraze, ali ovaj put nas je bor nadjačao, i iscrpio. Morali smo odustati od njega… Naravno, ne zauvijek, samo privremeno. Šteta bi bilo ostaviti tako prekrasan i iskopan materijal na milost i nemilost prirode. Dodatno smo zaštitili korjenovu balu, vratit ćemo se po njega sutra.

Nakon iscrpljujučeg iskopavanja bora, krećemo prema drugom drvu koje je bilo u planu za iskapanje, k starom hrastu. Moralno potučeni i razočarani što nismo uspjeli bor pomaknuti s mjesta, hodajući ispijamo čaj i kavicu iz termos boce, opet se priroda poigrala s nama. Kao da majka priroda zna da smo tužni i razočarani, propušta sunčeve zrake krož šumarak i obasjava veliku livadu punu juniperusa i brezi.. Veličanstveno! Čovjek u sekundi zaboravi na neuspijeh i radi ono što svi ljubitelji prirode rade: uživa u veličanstvenim krajolicima, flori i igrama svjetla i sijene! Možda zvuči čudno, ali tada kao da sam doživio zen, moralno se odmorio i bio sam spreman i odlučan izvaditi hrast i presaditi ga u teglu!

Penjemo se na vrh brežuljka, ispred nas se pojavljuje ogromna strma livada. Usred milijuna vlati trave raste poneki grm juniperusa i prunusa i nasred padine- hrast! Njegov habitus se vidi iz daleka, prekrasan pokret debla, kao da šal viori na vjetru. Upada u oči, teško ga je bilo ne primjetiti. Spuštamo se polako niz livadu prema hrastu, pazeći da se ne poskliznemo. Svaki korak nam je doslovno mogao bit i posljednji. Da smo izgubili ravnotežu, tko zna gdje bi se mogli zaustaviti klizeći niz padinu. Da vam dočaram koliko je strmo, polegnuo sam svoj ruksak na padinu, a on se pod djelovanjem sile teže prevrnuo. U zadnji čas sam ga uhvatio rukom da ne ode u podnožje padine. Ruksak sam spasio, ali fotić nije bio te sreće. Neoprezno smo ga spustili na zemlju, a gravitacija ga je povukla niz padinu. Srećom, zaustavio se u grmlju desetak metara ispod nas i prošao je bez ozlijeda. Kramp, tree digger, malo kopanja i nakon dvadesetak minuta hrast je bio vani. Bez muke je iskopan, osigurali smo korjenovu balu ceradom, zatrpali smo rupu iz koje je hrast izvađen i možemo krenuti s hrastom na leđima prema autu… Ili ipak ne! Strmina je ipak malo prevelika da bi se hrast nosio na leđima. Morali smo ga zajedničkim snagama, klizeći, spuštati niz padinu. Moram priznati da je hrast više kontrolirao nad nama, nego mi nad hrastom, ali eto, sve je sretno završilo, spustili smo se do puteljka. Sada samo trebam hrast dignuti na rame i odnijeti ga do auta. Drvce od osamdesetak kila sa korjenovom balom nije baš lagano za nošenje, ali na terenu gdje nije moguć pristup nikakvom vozilu, čak niti tački, nema drugog rješenja nego zdravoseljački drvo bacit na rame i nositi ga. Mogu se zahvaliti mojoj upornosti i svim treninzima u teretani, jer u suprotnome moje drvce bi još uvijek bilo na dnu padine, a ne u posudi gdje mu je mjesto. Ovaj hobi baš i nije za ljude slabije tjelesne građe. Srećom, uspjeli smo uz malo muke, i muskulfiber, dotegliti drvo do auta, a kasnije toga dana i posaditi ga u posudu…

No nismo mirno spavali, morali smo smisliti način kako da bor iznesemo iz šume…

 

Dan 2 „Muke po boru“

 

Prošla je noć, stiglo je jutro. A u glavi tisuću i jedna ideja kako izvući bor iz šume. I opet sjedimo uz kavicu, mozgamo, diskutiramo… I odlučujemo se za traktor! Ali nailazimo na probleme. Put je suviše uzak i pjeskovit, nećemo moći doć traktorom do drvca. Tražimo alternativno prijevozno sredstvo, mozgamo… Zašto ne bi pokušali sa tačkom? Istina je, teško je upravljati tačkom kada se u njoj nalazi veliko drvo, koja putuje po grbavom pjeskovitom i kamenitom terenu, nema kočnice… Ali je jedino prijevozno sredstvo koje nam je dostupno 2013-10-21 16.50.18i koje može bor spustiti s brda. Ovaj put auto nam je premalen za svu tu opremu, pa krećemo s kombijem. Uz tačku, u kombiju se našlo još nekoliko čvrstih užadi, sajla za šlepanje automobila, cerade, koloturi… ništa nas nije moglo iznenaditi i omesti u izvlačenju ogromnog bora! Krećemo prema lokaciji, opet se vozimo kroz maglu, gledamo cestu pored koje je sve obavijeno injem, kao da je pao prvi ovogodišnji snijeg. Parkiramo se, utovarimo opremu u tačku, krećemo kroz šumu i nakon petnaestak minuta hoda dolazimo na livadu. I tada se dogodi nešto nevjerojatno… Majka priroda kao da zna kako čovjeku popraviti raspoloženje, pred očima nam stavlja prekrasan kadar, livadu, koja je s jedne strane prekrivena bijelim i sjanim injem, a s druge srane šumicom na vrhu brijega kroz koje prolaze zrake svijetlosti i igraju se svijetla i sijene, ostavljajući nas bez daha. Vjerujte mi, nema bolje motivacije i uživancije od ovakvoga prizora!

Stigli smo do bora, iglice su mu bile prekrivene bijelim injem, a ispod krošnje se nazirala žarko crvena kora. Spremni smo za borbu, korjenovu balu omotamo u ceradu, užetom privežemo deblo drva, usidrimo uže za drugo drvo u šumi, namontiramo kolotur, tih tridesetak metara od bora do puta, niz čitavu strminu, postavimo ceradu. Toplo si ugrijavamo ruke i zagrijavamo tijelo i mišiće kako bi krenuli sa izvlačenjem, kada nas je slučajni planinar prolaznik zabrinjavajučim glasom upitao: „Dečki, jeste dobro?“ Čovjek je pomislio, da uz sve silne cerade na podu i užadi koje su protegnute kroz šumu, da smo paraglajderi koji su se nespretno srušili u šumi. Pošten čovjek, barem je došao provjeriti što se događa. Uz malu čašicu razgovora, lijepo smo mu objasnili da smo s ciljem ovdje i da nema potrebe za brigu. Planinar je otišao svojim putem, a mi smo se primili posla, uzeli smo uže u ruke, čvrsto se oslonili o drvo i zajedničkim snagama smo zvijer od bora počeli, centimetar po centimetar, povlačiti uz brijeg ka putu. Nije bio nimalo lagan posao, padali smo na leđa, uže nam se usjecalo u ruke, preznojavali smo se, ali uz dosta muke, nakon sat vremena povlačenja, uspjeli smo bor dovući do puta. I kako se u bonsai svijetu sve događa po izreci „uvijek očekuj neočekivano“, dok smo pripremali drvo za utovar u tačku – KVRC! Čuo se lom grane! Srce nam je stalo, pogledali smo glavnu granu na boru… Napukla je! Ali nakon svih nedača, napokon je i nas sreća malo pomazila, grana je samo napukla…Odahnuli smo, imobilizirali smo puknuće poput vještih kirurga, utovarili smo bor u tačku, dobro ga uravnotežili, izbalansirali, usidrili i bili smo spremni krenuti na put. Barem smo mislili da smo spremni.. Spuštajući se niz uski i skliski puteljak, tačka je plesala, drvo je bilo na rubu da se prevrne. Morali smo se dobro organizirati i koordinirati. Jedan je držao ravnotežu, a drugi je kočio i sprječavao da drvo u tački ne podivlja pa pojuri niz brijeg. Korak po korak, sve smo bliže bili uređenom ravnom šumskom putu,  po kojemu bi bilo lakše upravljati drvom u tački. Uz mala proklizavanja, poderao sam si gojzerice, ali smo uspjeli premostiti prvu nizbrdicu i sada nas čeka kratka dionica ravnog i mirnog šumskog puta. Dvojica smo, više nema potrebe za kočenjem, pa sam uzeo uže, zavezao za prednju stranu tačke i oko struka. Upreo sam se poput konja koji vuće kočiju i olakšao posao Deanu, koji je morao držati ravnotežu i paziti da grana bora ne zapne za neko drvo u prolazu i pukne. Iako je teglenje drva izgledalo kao da je sve podmazano i sve teče bez problema, moram priznati da nas je taj bor poprilično iscrpio i ubrzo stavio na novo iskušenje. Novu nizbrdicu! Pijeskovit i trusan teren, pun lišća. Odmaramo se malo, crpimo zadnje atome snage i krećemo! Jedan drži ravnotežu, drugi koči nogama. Duboko lišće na putu nam je uveliko ulakšalo spuštanje, uplitalo nam se među kotače i služilo kao neka prirodna improvizirana kočnica. Sve smo bliže kraju padine, za nekoliko metara dolazi ravni put, a u daljini se reflektira sjaj auta… Pa nije valjda da smo uspjeli??? I baš kada  sam mislio odahnuti, dok sam kočio, pukla mi je gojzerica do kraja. Svakakve su mi se riječi vrtile po glavi, sjeo sam na put, duboko udahnuo, smirio se, uzeo malo ljepljive trake, zamotao gojzericu, stisnuo zube i ponovo upregnuo tačku. Dolaskom do kombija, odahnuli smo, utovarili bor i dolaskom kući smjestili ga tamo gdje će biti najljepši, u posudu. Iscrpljeni, sa velikim bolovima u mišićima, žuljevima na rukama, potrganim gojzericama, uprljanim hlačama, ali i sa smješkom na licu, popili smo jedno pivce za živce i odlučili podijeliti s vama kako izgleda (nemojte da vas ova priča obeshrabri) jedan yamadori hunting.

 

2013-03-02 10.58.44I onda se ljudi pitaju koliko zapravo vrijedi jedan bonsai? Sada ću vam reći… Uz mukotrpno traženje, iskapanje drvca, transport drvca sa nedostupnog mjesta, godine uzgoja i održavanja s puno ljubavi i pažnje… DRVO JE NEPROCJENJIVO!!!

Autor : Josip Otmačić

  • DonQuijote

    Kada silnoj muci dodaš rizik i to velik rizik, da se drvo ne primi, ne preživi, onda to neprocjenjivo još pomnožiš sa dva. Onda dodaš mogučnost da prerano kreneš sa formiranjem krošnje, pa drvo rikne. Ako ne prenagliš, onda ti kod prvog presađivanja smeta jedan korijen pa ga odsječeš i drvo zbog toga rikne. Pomnožiš još sa tri. I dodaj još jedno množenje jer u pet, šest godina koliko će trebati da drvo postane bonsai, neko drvo rikne iz nepoznatog razloga. Pa dodaj silne sate koje si potrošio na gnojenje, čupkanje ožicavanje, zalijevanje, sakrivanje od sunca, spremanje pred hladnočom. I još samo jedno množenje sa 1,5 jer se jednom u pet godina pokvari prskalica usred ljeta a ti si na godišnjem a susjeda koji je bio zadužen da provjeri zalijevanje je pozvala ljubavnica na vikend i on je otišao…
    Ukratko dodješ do Walterove matematike, od deset dobrih drva koje si pronašao uz mnogo truda, izvadio uz tešku muku i njegovao s puno ljubavi i pažnje, nakon 10 godina imaš jedno. Ono najlošije od svih izvađenih. 🙂

    • Joža

      I makar je to drvo najlošije od svih izvađenih, cijeniš ga i ponašaš se prema njemu kao da je najvrijednjije na svijetu 😉