Osnove botanike

2013-10-02 11.39.51Zaista nije nužno detaljno poznavati botaniku za hobističko bavljenje bonsaijem, ali nije na odmet poznavati neke osnovne informacije o građi biljke i funkciji njenih osnovnih dijelova. Tako ćemo lakše razumijeti bonsai tehniku, potrebe biljke, a i samim time ćemo se znati bolje brinuti o svom bonsaiju.

Baviti se bonsaijem znači uzgajati drvo u posudi. Drveće je najsloženija i najuspješnija biljka na zemlji. Postoji 370 milijuna godina i vrlo vjerojatno će postojati još mnogo milijuna nadolazećih godina. Sve otkako su se pojavili prvi primati , prije 65 milijuna godina, drveće je bilo sastavni dio čovjekova razvoja, pružajući mu hranu, sklonište, sigurnost, lijekove, materijal za izradu raznih predmeta, te između ostalog i gorivo.

dijelovi drvetaDrveće ima tri osnovne značajke koje ih razlikuju od svih ostalih živućih biljaka. Prvo, proizvodi drvenasto deblo, korijen i grane koje ne uvenu svake zime, već nastave rasti iz godine u godinu. Bilo najmanja arktička vrba ili najveći kalifornijski mamutovac , osnovna načela rasta ostaju ista. Drugo, drveće živi dulje nego bilo koji živući organizam na planetu. Nije rijetkost naći živuće drvo koje ima preko 1000 godina, a mnoga su i znatno starija. Treće, drvo je najveći živući organizam na planetu. Širom svijeta postoje primjerci visoki 100 m ili teški 1.500 tona.

Poput ostalih biljaka, drveće treba svijetlost da bi preživjelo. Bez svjetlosti ne može se odvijati fotosinteza, a hrana za rast ne može biti napravljena.

List

Svaki list na drvetu je mala tvornica energije koja proizvodi hranu koju drvo koristi da bi stvorilo energiju za život i rast. Dvije sirovine su za to potrebne voda s otopljenim mineralnim tvarima koju biljka upija preko korijena, i ugljični dioksid, plin, sastavni dio zraka kojega list biljke uzima preko sićušnih otvora. fotosintezaDa bi moglo ispuniti tu zadaću, jedinstvenu na Zemlji , lisno  je staničje visoko usavršeno i sastavljeno od stanica koje sadrže različite pigmente od kojih se najvažniji (klorofil) stvara samo u prisutnost svjetla i jedino ga zelene biljke sadržavaju. Klorofil je u zelenim tjelašcima, kloroplastima, i ima svojstvo da veže svjetlosnu energiju pomoću koje ugljik-dioksid, koji uzima iz atmosfere vežući ga za vodu i mineralne tvari, posredstvom složenih fotokemijskih procesa pretvara u organske spojeve, kao što su šećer i škrob. Ta je pojava nazvana klorofilna fotosinteza, temelj mijene tvari, tj. organske promjene koja se zbiva i u raslinju i u svim živim bićima. Premda se fotosinteza redovito zbiva u lisnom staničju, ona se može zbivati u peteljkama i ograncima, pa čak i u deblima, koja preuzimaju ulogu listova kad ovi, iz bilo kojeg razloga, nedostaju, ili ih ima manje, odnosno kada su preobraženi.

List je dodatak stabla,  u koje je utaknut na određenim mjestima koja se zovu koljenica ili čvorovi. Mjesta gdje prirasta list zove se pazušce. Na tome se mjestu općenito pojavljuju izrasline zvane pazušni pupovi, za razliku od vršnih pupova koji se razvijaju na vrhu izdanka i presudni su za rast u visinu. izbojakPupovi nisu ništa drugo nego embrionalno staničje koje je, zbog neujednačenog rasta lica i naličja, pokriveno pokrovnim ljuskama, tvoreći tako snažnu zaštitu, u obliku kukuljica, od isparavanja ili mehaničkih ozljeda. Iz tog se staničja u toku rasta raslinja razvijaju listovi i pup, iz kojeg će nastati novi ogranak. Kad se listovi dovoljno razviju, u pazušcu nastaje drugi pup, koji dugo vremena može ostati prikriven ili se pak ubrzo razviti, tvoreći tako novi ogranak koji nosi druge listove.

Listovi se dijele na jednostavne  i sastavljene. Prvi su oni čija plojka, pa makar bila duboko urezana, ima značajku cjeline, drugi su oni u kojih se peteljka grana, noseć više lisaka.građa lista Prema obliku plojke, njezine podine, njezinih rubova i njezina vrha jednostavni listovi dobiju različite nazive, tako igličaste listove imaju četinjače, a neki drugi rodovi tog reda, kao što su čempresi, tuje, imaju ljuskaste. Što se tiče rasporeda listova na stabljici, treba razlikovati razmaknute, kada je u svakom koljencu po jedan list, pršljenaste, kada je u svakom koljencu smješteno po više od jednog lista. Često su u prvom primjeru listovi raspoređeni u svakom koljencu nasuprotno, i tada se nazivaju izmjeničnima, a u drugom se primjeru, kada su po dva lista u koljencu, tvoreći međusobno kut od 180°, nazivaju se nasuprotnima. Oblik lista usko je vezan uza sve njegove zadaće, ali i uz podneblje.

Osim klorofilne fotosinteze, koja omogućuje mijenu tvari, list obavlja i razmjenu s atmosferom, pa biljka svojim staničjem diše i transpirira (ispušta vodenu paru). Staničje epiderme lista opskrbljeno pučima, sastavljenima  od dvaju satanica grahastog oblika, koje tvore mikroskopske otvore slične zaklopcima. Njihova građa i njihova napetost (turgor), uvjetovani većom ili manjom količinom vode koju sadrže, upravljaju otvaranjem i zatvaranjem sićušnih zaklopaca (zapornica), podupirući ili sprečavajući transpiraciju posredstvom koje biljka gubi većinu upijene vode i tako olakšava rad korijenu. Puči gotovo svih biljaka smještene su u staničju naličja lista. Njihov rad je savršeno odmjeren, tako da ih biljke koje žive u suhim podnebljima imaju mnogo manje nego biljke koje žive u vlažnim podnebljima.Kad god ponestane vlage, one se smjesta povlače u udubine ili se prekriju dlačicama kako bi spriječile pretjeranu transpiraciju. Osim što posredstvom svog epidermijskog staničja transpirira, biljka i diše, tj. uzima kisik, a oslobađa ugljik-dioksid i energiju. Ta se pojava događa samo onda kad nema svjetla, jer se fotosinteza u prisutnosti svjetlosne energije nadjačava, prikrivajući je.

Deblo 

Ono što drveće čini drugačijim od svih ostalih biljaka je čvrst drvenasti kostur koji se uzdiže iznad tla: kostur, sastavljen od debla i grana, traje čitav životni vijek drveta, Svake godine koja prođe, taj kostur postaje veći, jer se deblo i grane šire prema gore i prema van.

Deblo je dio živog bića te je kao takvo sastavljeno od stanica, koje imaju stijenku koja se sastoji od tvari koje je proizvela sama stanica. Stijenke, naime, cijelog života obavijaju svaku biljnu stanicu, počevši od najjednostavnijih pa do najrazvijenijih biljnih organizama, sve dok ne postignu takvu debljinu da tvore pretežni dio same stanice, te i poslije smrti očuvaju oblik i veličinu. Stijenke mogu, uz to, poslužiti i za pohranu (rezervnih) tvari, što je vrlo značajno pri tvorbi tkiva.

Osim kemijskog sastava, važno je znati i debljinu stijenke, jer što je ona više prožeta drugim tvarima , to je manje propusna za sokove, a propuštanje sokova , među ostalim, osnovna zadaća , koju mora obavljati deblo. Ono što se općenito naziva drvom zapravo se sastoji od tkiva koja su više ili manje podjeljena s obzirom na obavljanje različitih zadaća, kao što su potpora, provođenje, pohrana i izlučivanje. presjek drvaPresječemo li neko stablo i promotrimo presjek od ruba prema unutrašnjosti, vidjet ćemo:

1.  Koru ili lub, koja može biti glatka ili izrezbarena i imati niz njoj svojstvenih boja koje su „osobna karta“ biljke. Zapravo je tom dijelu stabla povjerena zadaća da ga štiti od prevelikih razlika temperature atmosverske vlage te, dokle god je moguće, od ozljeda i šteta što ih mogu nanjeti životinje i ljudi.

2.  Neposredno  ispod kore je sloj ružičaste , crvenkaste i, rijetko bijele boje, koji se kadkad (pogrešno) zove unutrašnja kora. To je floem, staničje koje namjenjeno silasku i preraspodjeli sokova po biljci, i to sokova obogaćenih tvarima prerađenim u listovima.

3.  Kambij, teško uočljiv golim okom, jest tkivo koje omogućuje rast debla u debljinu. Smješten između bjeljike i floema, kojega smo upravo spomenuli, kambij, djeleći tangencijalno svoje žive i nediferencirane stanice tankih i poroznih stijenki, tvori prema unutrašnjosti nove elemente drva, a prema van tj. prema kori, nove elemente floema.

4.  Iza kambija prema unutrašnjosti nalazi se bjeljika ili drvo u pravom smislu riječi. U njemu se raspoznaje onoliko koncetričnih krugova koliko je deblu godina. Drvo je građeno od vlaknaca i provodnih elemenata (ksilema i floema). Zadaća je ovih potonijih prenošenje mineralnih tvari, tj. vodene otopine mineralnih soli sadržanih u tlu, od korijena do listova (ksilem), gdje se zbiva klorofilna sinteza pri kojoj  ta anorganska otopina prelazi u otopinu organskih spojeva (floem).

5.  Srčika je središnji dio debla, ili pak jednogodišnjeg korijena, oko koje je raspoređen samo jedan krug sitasih cijevi. Uodrasloj biljci srčika se može smanjiti pa, kad biljka dosegne određenu dob, čak i propasti, ostavljajući sržni cilindar prazan. Drugi svojstveni element koji se vidi na poprečnom presjeku debla jesu sržni traci  koji su, kao što i ime kaže, tanki nizovi zrakasto raspoređenih stanica što služe za provođenje hranjivih tvari do svih dijelova biljke.

Korijen

Predpostavlja se da su biljke u periodu između silura i devona (paleozoik) prešle iz vodene sredine na život na kopnu. Za izlazak biljaka na kopno i njihov opstanak u toj sredini, od presudnog značaja su bili pojava korijenovog sustava pomoću koga su se biljke mogle pričvrstiti za podlogu i primati vodu sa mineralnim tvarima, te pojava provodnog staničja za provođenje tvari do najudaljenijh dijelova biljke.građa korijena

Korijen je biljni organ radijalne simetrije, najčešće se nalazi u zemlji, rijeđe vani (zračno korijenje), raste neograničeno vrhom i nikada ne nosi listove. S obzirom na tip razgranjenja postoje dva osnovna tipa korijenovog sustava: alorizni i homorizni. Većina dvosupnica ima jedan glavni korijen koji je najduži i najdeblji, a iz njega se granaju znatno kraći i tanji bočni ogranci. Takav korijenov sustav se naziva alorizni ili sustav glavnog korijena. Glavni korijen stare vinove loze može doseći dužinu od 15 metara i dospjeti do vode duboko ispod površine zemlje. Za većinu jednosupnica (npr. trave) karakterističan je nitasti (fibrozni, homorizni) korijenov sustav.  Kod njih nema veličinom dominantnog glavnog korijena, već postoji brojno korijenje podjednake veličine koje zauzima veliki volumen tla. Nitasti korijenov sustav često ima veću apsorpcijsku površinu od sustava glavnog korijena. S druge strane, dugačko i čvrsto glavno korijenje naročito dobro učvršćuje biljku u tlu.zeahair

Osim korijenja koje se produžuje prema dolje iz baze stabljike, neke biljke imaju i korijenje koje se nalazi iznad zemlje, a raste iz stabljike ili čak iz listova. To je tzv. adventivno (“pridošlo”) korijenje (lat. adventicus – vanjski) koje prema mjestu postanka može biti stabljično i lisno. Pridjevom “adventivan” se označavaju svi dijelovi biljke koji rastu na neuobičajenim mjestima. Adventivno korijenje nekih biljaka, uključujući “potporno korijenje” kukuruza, služi kao potporanj koji podupire visoke stabljike. Mnoge biljke penjačice (npr. bršljan) imaju maleno korijenje s donje strane stabljike kojim se prihvaćaju za zidove ili drveće. Nadalje, odrezane stabljike ili listovi mnogih biljaka stvorit će adventivno korijenje ako se stave u vodu ili na vlažnu zemlju. Ako se listovi afričke ljubičice stave na vlažnu zemlju iz njih će niknuti adventivno korijenje (to je način presađivanja odnosno vegetativnog razmnožavanja ove biljke).

 Ovo bi bio mali pregled (možemo reći samo uvod u botaniku) – nekima možda podsjetnik gradiva iz srednje škole.