Tag Archives: yamadori

Shimpaku borovica: Tajna povijest

Kada i gdje su Shimpaku borovice otkrivene? Tko ih je sakupljao sa planinskih litica i kako su to činili? Što se dogodilo tijekom tih 100 godina sakupljenim Shimpaku remek-djelima? Da li u japanskim bonsai rasadnicima postoje i dalje sakupljeni Shimpaku i da li su za prodaju i danas?


Te i mnoge druge “tajne” o Shimpaku, otkrivene su u fascinantnoj e-knjizi koju besplatno možete preuzeti na ovoj stranici

Koliko zapravo vrijedi bonsai???

Kako se jedno vađenje drvca u prirodi pretvori u pravu pustolovinu…

2013-03-02 09.24.00

Zapitate li se odakle dolaze prekrasna bonsai drvca, kako se uzgajaju, kako nastaju? Kao veliki ljubitelj prirode, planinar, šumar, ekolog i bonsailjubac, ispričat ću vam jednu priču… Priču kojom bi bez problema mogli podvaliti Discovery-u i izrežirati vrhunski dokumentarni  film, priču koja je prosuta lijepim kadrovima smrznutog pejzaža, vijugavim planinskim stazicama okruženima tužnim ali prekrasnim šumama i livadama koje miruju i spavaju zimski san, ali i priču koja je posuta, gnjevom, gubljenjem živaca, briljantnim idejama i ono zbog čega pišem ovu priču, zbog traženja i iskapanja kvalitetnog yamadorija. Pa, znamo da yamadorije možemo naći u rasadnicima, u šumama, na livadama… ali za vrhunski materijal treba otići na malo nedostupnija mjesta, mjesta gdje su surovi vremenksi uvjeti, teško prohodan teren… U ovoj priči u kojoj sam bio u prvom velikom yamadori huntingu zajedno s iskusnim kolegom Deanom  iz Udruge „ZEN“, vidjet ćete kako izgleda jedno vađenje drvca i njegov transport sve dok ga se ne posadi u teglu.

Dan 1 „Uvijek očekuj neočekivano!“

 

Subota je, rana zora…. Ispija se kavica, jedu se čvarci i priprema se oprema za odlazak u visoko gorje. Dan je bio kao i svaki drugi u prosincu… Magla, temperatura malo ispod ništice, mraz se bijelio po travnjaku i drveću… Nakon pomnog pregleda opreme, spremni smo, dobro odjeveni sa toplom odjećom, krećemo u brda!

Vozimo se po zavojitim cestama, okružuju nas strmi obronci gorja, probijamo se kroz maglu. Naravno, znamo točno kuda idemo, jer pravi yamadori lovac nikad ne luta u nadi da će nešto naći i to iskopati. U prijašnjim istraživanjima šume, uz veliku količinu pontecijalnih yamadorija, odlučili smo se iskopati dva drvca, hrast i bor. Dobro, nisu baš mala drvca, možemo ih bez problema usporediti sa divljim zvijerima.

Stigli smo autom do kraja puta, sada treba sve stvari natovariti u naprtnjače i nekoliko kilometara hodati do odredišta. I dok smo osnovni alat vadili iz auta, sunce nam se pokazalo  iz maglovitog zimskog jutra, kao neki fotograf koji koristi photoshop, prosulo je sunčeve zrake kroz šumu i livadu i iscrtalo nam prekrasne prizore koje smo jednostavno morali ovjekovječiti fotoaparatom. Još uvijek pod dojmom lijepih prizora iz prirode, s naprtnjačama na leđima, krećemo kroz šumu do našeg drvca kojeg mislimo vaditi. Prvi na redu je bor.

800px-Mountain_Vlašić_-_Bosnia_and_Herzegovina

Planina Vlašić, BiH

Pozicioniran tridesetak metara na strmini ispod planinarske staze, još jednom detaljno proučavamo bor i donosimo konačnu odluku… Bor ide van! Čistimo teren oko bora, orezujemo suhe i suvišne grane, mistiramo iglice bora kako bi im smanjili transpiraciju… Uzimamo alat u ruke i kopanje počinje! Strpljivo, marljivo i uz puno truda, iskopavamo bor sa velikom korjenovom balom, punom mikorize. Tri i pol satno kopanje nas je ugodno iznenadilo, uopće nismo očekivali da bi mogli dobiti tako lijepu i zdravu korjenovu balu bogatu mikorizom. Sa smješkom na licu i zadovoljni „ulovom“ okidamo nekoliko fotki sa ulovljenom zvijeri i krećemo u izvlačenje bora. Točnije, pokušali smo ga izvuć… Planirali smo umotat korijen u nekoliko čvrstih cerada, primit ga u ruke i otegliti ga tih tridesetak metara uz brijeg do staze… Dvojica smo, isklesani muškarci koji svakodnevno provode vrijeme u teretani, ma to je za nas mačji kašalj… Ili ipak ne! Uhvatili smo ga, ali jedva da smo ga pomaknuli s mjesta. Toliko o našoj veličanstvenoj snazi… Morali smo nać neko drugo riješenje. Uzeli smo nekoliko ravnih grana, improvizirali i napravili staru indijansku nosiljku. Utovarili smo bor na nju, pažljivo pazeći da ne oštetimo korjenovu balu i grane i upregli iz sve snage… Ali bor je danas bio jako tvrdoglav, poput neke stare mazge, nije se dao pomaknuti s mjesta! Inače ne volim priznati poraze, ali ovaj put nas je bor nadjačao, i iscrpio. Morali smo odustati od njega… Naravno, ne zauvijek, samo privremeno. Šteta bi bilo ostaviti tako prekrasan i iskopan materijal na milost i nemilost prirode. Dodatno smo zaštitili korjenovu balu, vratit ćemo se po njega sutra.

Nakon iscrpljujučeg iskopavanja bora, krećemo prema drugom drvu koje je bilo u planu za iskapanje, k starom hrastu. Moralno potučeni i razočarani što nismo uspjeli bor pomaknuti s mjesta, hodajući ispijamo čaj i kavicu iz termos boce, opet se priroda poigrala s nama. Kao da majka priroda zna da smo tužni i razočarani, propušta sunčeve zrake krož šumarak i obasjava veliku livadu punu juniperusa i brezi.. Veličanstveno! Čovjek u sekundi zaboravi na neuspijeh i radi ono što svi ljubitelji prirode rade: uživa u veličanstvenim krajolicima, flori i igrama svjetla i sijene! Možda zvuči čudno, ali tada kao da sam doživio zen, moralno se odmorio i bio sam spreman i odlučan izvaditi hrast i presaditi ga u teglu!

Penjemo se na vrh brežuljka, ispred nas se pojavljuje ogromna strma livada. Usred milijuna vlati trave raste poneki grm juniperusa i prunusa i nasred padine- hrast! Njegov habitus se vidi iz daleka, prekrasan pokret debla, kao da šal viori na vjetru. Upada u oči, teško ga je bilo ne primjetiti. Spuštamo se polako niz livadu prema hrastu, pazeći da se ne poskliznemo. Svaki korak nam je doslovno mogao bit i posljednji. Da smo izgubili ravnotežu, tko zna gdje bi se mogli zaustaviti klizeći niz padinu. Da vam dočaram koliko je strmo, polegnuo sam svoj ruksak na padinu, a on se pod djelovanjem sile teže prevrnuo. U zadnji čas sam ga uhvatio rukom da ne ode u podnožje padine. Ruksak sam spasio, ali fotić nije bio te sreće. Neoprezno smo ga spustili na zemlju, a gravitacija ga je povukla niz padinu. Srećom, zaustavio se u grmlju desetak metara ispod nas i prošao je bez ozlijeda. Kramp, tree digger, malo kopanja i nakon dvadesetak minuta hrast je bio vani. Bez muke je iskopan, osigurali smo korjenovu balu ceradom, zatrpali smo rupu iz koje je hrast izvađen i možemo krenuti s hrastom na leđima prema autu… Ili ipak ne! Strmina je ipak malo prevelika da bi se hrast nosio na leđima. Morali smo ga zajedničkim snagama, klizeći, spuštati niz padinu. Moram priznati da je hrast više kontrolirao nad nama, nego mi nad hrastom, ali eto, sve je sretno završilo, spustili smo se do puteljka. Sada samo trebam hrast dignuti na rame i odnijeti ga do auta. Drvce od osamdesetak kila sa korjenovom balom nije baš lagano za nošenje, ali na terenu gdje nije moguć pristup nikakvom vozilu, čak niti tački, nema drugog rješenja nego zdravoseljački drvo bacit na rame i nositi ga. Mogu se zahvaliti mojoj upornosti i svim treninzima u teretani, jer u suprotnome moje drvce bi još uvijek bilo na dnu padine, a ne u posudi gdje mu je mjesto. Ovaj hobi baš i nije za ljude slabije tjelesne građe. Srećom, uspjeli smo uz malo muke, i muskulfiber, dotegliti drvo do auta, a kasnije toga dana i posaditi ga u posudu…

No nismo mirno spavali, morali smo smisliti način kako da bor iznesemo iz šume…

 

Dan 2 „Muke po boru“

 

Prošla je noć, stiglo je jutro. A u glavi tisuću i jedna ideja kako izvući bor iz šume. I opet sjedimo uz kavicu, mozgamo, diskutiramo… I odlučujemo se za traktor! Ali nailazimo na probleme. Put je suviše uzak i pjeskovit, nećemo moći doć traktorom do drvca. Tražimo alternativno prijevozno sredstvo, mozgamo… Zašto ne bi pokušali sa tačkom? Istina je, teško je upravljati tačkom kada se u njoj nalazi veliko drvo, koja putuje po grbavom pjeskovitom i kamenitom terenu, nema kočnice… Ali je jedino prijevozno sredstvo koje nam je dostupno 2013-10-21 16.50.18i koje može bor spustiti s brda. Ovaj put auto nam je premalen za svu tu opremu, pa krećemo s kombijem. Uz tačku, u kombiju se našlo još nekoliko čvrstih užadi, sajla za šlepanje automobila, cerade, koloturi… ništa nas nije moglo iznenaditi i omesti u izvlačenju ogromnog bora! Krećemo prema lokaciji, opet se vozimo kroz maglu, gledamo cestu pored koje je sve obavijeno injem, kao da je pao prvi ovogodišnji snijeg. Parkiramo se, utovarimo opremu u tačku, krećemo kroz šumu i nakon petnaestak minuta hoda dolazimo na livadu. I tada se dogodi nešto nevjerojatno… Majka priroda kao da zna kako čovjeku popraviti raspoloženje, pred očima nam stavlja prekrasan kadar, livadu, koja je s jedne strane prekrivena bijelim i sjanim injem, a s druge srane šumicom na vrhu brijega kroz koje prolaze zrake svijetlosti i igraju se svijetla i sijene, ostavljajući nas bez daha. Vjerujte mi, nema bolje motivacije i uživancije od ovakvoga prizora!

Stigli smo do bora, iglice su mu bile prekrivene bijelim injem, a ispod krošnje se nazirala žarko crvena kora. Spremni smo za borbu, korjenovu balu omotamo u ceradu, užetom privežemo deblo drva, usidrimo uže za drugo drvo u šumi, namontiramo kolotur, tih tridesetak metara od bora do puta, niz čitavu strminu, postavimo ceradu. Toplo si ugrijavamo ruke i zagrijavamo tijelo i mišiće kako bi krenuli sa izvlačenjem, kada nas je slučajni planinar prolaznik zabrinjavajučim glasom upitao: „Dečki, jeste dobro?“ Čovjek je pomislio, da uz sve silne cerade na podu i užadi koje su protegnute kroz šumu, da smo paraglajderi koji su se nespretno srušili u šumi. Pošten čovjek, barem je došao provjeriti što se događa. Uz malu čašicu razgovora, lijepo smo mu objasnili da smo s ciljem ovdje i da nema potrebe za brigu. Planinar je otišao svojim putem, a mi smo se primili posla, uzeli smo uže u ruke, čvrsto se oslonili o drvo i zajedničkim snagama smo zvijer od bora počeli, centimetar po centimetar, povlačiti uz brijeg ka putu. Nije bio nimalo lagan posao, padali smo na leđa, uže nam se usjecalo u ruke, preznojavali smo se, ali uz dosta muke, nakon sat vremena povlačenja, uspjeli smo bor dovući do puta. I kako se u bonsai svijetu sve događa po izreci „uvijek očekuj neočekivano“, dok smo pripremali drvo za utovar u tačku – KVRC! Čuo se lom grane! Srce nam je stalo, pogledali smo glavnu granu na boru… Napukla je! Ali nakon svih nedača, napokon je i nas sreća malo pomazila, grana je samo napukla…Odahnuli smo, imobilizirali smo puknuće poput vještih kirurga, utovarili smo bor u tačku, dobro ga uravnotežili, izbalansirali, usidrili i bili smo spremni krenuti na put. Barem smo mislili da smo spremni.. Spuštajući se niz uski i skliski puteljak, tačka je plesala, drvo je bilo na rubu da se prevrne. Morali smo se dobro organizirati i koordinirati. Jedan je držao ravnotežu, a drugi je kočio i sprječavao da drvo u tački ne podivlja pa pojuri niz brijeg. Korak po korak, sve smo bliže bili uređenom ravnom šumskom putu,  po kojemu bi bilo lakše upravljati drvom u tački. Uz mala proklizavanja, poderao sam si gojzerice, ali smo uspjeli premostiti prvu nizbrdicu i sada nas čeka kratka dionica ravnog i mirnog šumskog puta. Dvojica smo, više nema potrebe za kočenjem, pa sam uzeo uže, zavezao za prednju stranu tačke i oko struka. Upreo sam se poput konja koji vuće kočiju i olakšao posao Deanu, koji je morao držati ravnotežu i paziti da grana bora ne zapne za neko drvo u prolazu i pukne. Iako je teglenje drva izgledalo kao da je sve podmazano i sve teče bez problema, moram priznati da nas je taj bor poprilično iscrpio i ubrzo stavio na novo iskušenje. Novu nizbrdicu! Pijeskovit i trusan teren, pun lišća. Odmaramo se malo, crpimo zadnje atome snage i krećemo! Jedan drži ravnotežu, drugi koči nogama. Duboko lišće na putu nam je uveliko ulakšalo spuštanje, uplitalo nam se među kotače i služilo kao neka prirodna improvizirana kočnica. Sve smo bliže kraju padine, za nekoliko metara dolazi ravni put, a u daljini se reflektira sjaj auta… Pa nije valjda da smo uspjeli??? I baš kada  sam mislio odahnuti, dok sam kočio, pukla mi je gojzerica do kraja. Svakakve su mi se riječi vrtile po glavi, sjeo sam na put, duboko udahnuo, smirio se, uzeo malo ljepljive trake, zamotao gojzericu, stisnuo zube i ponovo upregnuo tačku. Dolaskom do kombija, odahnuli smo, utovarili bor i dolaskom kući smjestili ga tamo gdje će biti najljepši, u posudu. Iscrpljeni, sa velikim bolovima u mišićima, žuljevima na rukama, potrganim gojzericama, uprljanim hlačama, ali i sa smješkom na licu, popili smo jedno pivce za živce i odlučili podijeliti s vama kako izgleda (nemojte da vas ova priča obeshrabri) jedan yamadori hunting.

 

2013-03-02 10.58.44I onda se ljudi pitaju koliko zapravo vrijedi jedan bonsai? Sada ću vam reći… Uz mukotrpno traženje, iskapanje drvca, transport drvca sa nedostupnog mjesta, godine uzgoja i održavanja s puno ljubavi i pažnje… DRVO JE NEPROCJENJIVO!!!

Autor : Josip Otmačić

” Dakle, želite pronaći YAMADORI “

UMJETNOST, BIT I ZNANOST VAĐENJA DRVEĆA IZ PRIRODE
Frank W. Harris

Kad su me zamolili da napišem ovaj članak, upitao sam se jesam li za to kvalificiran? Sigurno poznajete velike sakupljače yamadoria kao što su Harry Hairo, Nick Lenz, Walter Pall, Andrew Smith i George Heffelfinger. Dakle, upitao sam se čime bi mogao pridonijeti što već netko nije napisao?

Bio sam zaintrigiran i počašćen što me netko smatrao dostojnim da pišem o svojim mislima i iskustvima na temu „Yamadori“ (prevedeno s japanskog znači sakupljanje biljaka sa planina), temi koja je do sada već dobro dokumentirana s brojnim člancima i knjigama sa podužim, slikovitim esejima, poglavljima i internetskim linkovima o sakupljanju biljaka u prirodi. Sve što trebate je na Google upisati „Prikupljanje bonsaija“, i dobiti ćete ogromnu količinu informacija napisanih na tu temu .

DSC01088Krenimo na putovanje o sakupljanju drveća iz prirode i dijeljenje mojih misli i iskustava na temu yamadori. Dakako, ja nisam prvi koji će istaknuti da sakupljanje nije za svakoga. To je težak posao, dugotrajan i zahtijeva iskreno, malo sreće i puno iskustva. Pa zašto onda tražiti materijale za naše bonsaije u divljini, oni nisu uvijek atraktivni, a osim toga zahtijevaju cijeli dan teškog rada.

  • Mnoge autohtone vrste , često najbolje za bonsai , vrlo je teško ili nemoguće naći u rasadniku.
  • U rasadniku, drveće se uzgaja da raste što je brže moguće, što znači da  u mnogim slučajevima neće imati željenu kvalitetu potrebnu za bonsai.
  • Stablima uzgojenim iz sjemena ili reznice trebaju desetljeća da dostignu kvalitetu stabala prikupljenih iz prirode, čak i tada , postoji velika razlika.
  • Karakter stabla razvija se samo s godinama. Drvo iz prirode izražava svoju borbu za opstanak  kroz svoj izgled i izgled svoje kore . Ovo je vrlo teško postići sa sadnicama iz rasadnika.
  • Stabla prikupljena iz prirode imaju jedinstvenu povijest , napisanu izričito za svakog od njih, što ih čini još zanimljivijim i poželjnijim.

 

Možda odgovor leži u tome da umjetnost obogaćuje život i čini ga više zanimljivim. Nitko neće poreći da je bonsai prava umjetnost , ali što je to što nas uistinu drži u tome?

Nakon mnogo godina bavljenja bonsaijem i sakupljanjem stabala iz prirode, odgovor za mene još uvijek leži u šarmu i ljepoti živućih, drevnih stabala i našim naporima da ih oponašamo u minijaturi. Međutim ono što je izazov za mene, kao sakupljaču yamadoria, je ono što nam se jednostavno dogodi na tom putovanju.DSC01056

U prirodi, starije drvo često ima nesavršen izgled uzrokovan prolaskom vremena nad njim i zapravo te divne nesavršenosti i nepotpunosti ga čine potpuno drugačijim i posebnim. U tome, za mene, leži bit sakupljanja yamadoria – takva drvca iz divljine, često izobličena u fantastične oblike, spektakularnih kretnji debla sa finim linijama – preživjeli iz nekog drugog razdoblja. A najbolje od svega, naš pokušaj da ponovno kreiramo neka od vizualnih iznenađenja tek je početak.

WP_20130323_001Stara stabla odražavaju prolazak vremena, djelovanje prirodnih sila koje su ih oblikovale. Drvca u prirodi, yamadori, često su na nesavršenim lokacijama i pod teškim vremenskim uvjetima; proživljavaju od ekstremnih suša do smrzavanja i erozija tla, njihov opstanak opisan je ponekad kroz nevjerojatne oblike stabala. Često je spominjano da je kod  bonsaija bitna iluzija i sklad proporcija. Dakako, ja to ne mogu osporiti . No, za mene istinska bit bonsaija se nalazi u prikupljanju starih stabala sa svim njihovim naizgled nesavršenim oblicima i nedorečenosti. I kada pronađem takav dragulj, zatečen sam razmišljajući o tome kakva je životna priča tog stabla morala biti.

Za mene, prikupljanje stabala  je najviša razina bavljenja bonsaijem.

 

yamadoriKao što sam spomenuo ranije, prikupljanje drvca iz prirode nije za svakoga. U stvari, premještanje stabla iz njegovog svijeta, starog možda i stotine godina, često je rezultat godina i godina traganja i mnogo sati teškog fizičkog rada. Tijekom tih sati traganja ponekad sam samo proučavao i fotografirao stabala. Dakle, odlučili ste se iskušati u prikupljanju stabala iz prirode . Nadam se da imate uz sebe iskusnu osobu koja će vas voditi i pomagati vam. Vaš glavni cilj je, kada pronađete stablo, održati ga živim.

Šanse za preživljavanje drveta koje je već dovoljno izmučeno ovise o :

  • iskustvu entuzijasta
  • vrsti drveta
  • starosti stabla
  • posebnih uvijeta na mjestu vađenja
  • pripremanju stabla
  • alatu koji se koristi
  • godišnjem dobu
  • količini kiše ili otopljenog snijega na mjestu vađenja ( potrebno je par  kišnih dana prije vađenja, a djelomično i kišno vrijeme  kroz posljednjih šest mjeseci za starija stabala),
  • razlika u klimi Između mjesta gdje je pronađen i mjesta gdje će biti smješten (što je veća razlika u klimi, to je veća opasnost  za stablo)
  • njega stabla nakon vađenja.

 

Pa započnimo…

Nakon monsunskih kiša i kiša u listopadu i ponovno u prosincu i siječnju, novo korijenje će početi nicati iz starijeg dijela debla.

U popis alata i materijala za vađenje možemo uključiti:

  • škare za orezivanje grana sa dugačkim ručkama ( za jake grane i korijenje ) i  škare sa kratkim ručkama (za preciznije orezivanje)
  • sklopiva vrtna pila za orezivanje
  • velika motika i  lopata
  • pijuk s kratkom ručkom
  • jute i materijal za vezanje
  • crna rasadničarska posuda prikladne veličine
  • nekoliko litara vode i boca za špricanje
  • par radnih rukavica
  • manju kanticu za zemlju i mahovinu
  • fotoaparat
  • manja kutija za prvu pomoć
  • i zadnje , ali ne manje važno „Dozvolu za vađenje stabla iz prirode“
  • Od najveće važnosti je da ne zaboravite ponijeti termosicu s kavom, krafne, obilan ručak i naravno puno vode za piće

IMG_3477

ekspandirana glina

Kod kuće bi trebali  imati pripremljenu zemlju za presađivanje- mješavina 75% isprane pumice i / ili usitnjenog granita ili šljunka srednje veličine pomiješanog sa 25% mješavine za kaktuse (za mikroorganizme i za zadržavanje vode tijekom vrućih ljetnih mjeseci ). Ja također prikupim nešto zemlje od susjednog drveća za mikorizu i pomiješam sa već pripremljenom mješavinom. Kad dođete kući, očistite nešto zemlje koja se nalazi oko korijena, uklanjajte zemlju sve dok se ne pojave fini korjenčići. Mješavinu zemlje pripremljenu za presađivanje staviti ćemo u posudu tek kad drvo dobro pozicioniramo i osiguramo u posudi ili drvenoj kutiji. Stablo bi tada trebalo tretirati kao nakon jačeg orezivanja, sa čestim zamagljivanjem, gotovo svaki sat. Jedan od primjera su borovice (juniperusi) koje mogu preživjeti u surovim, suhim klimatskim uvjetima zahvaljujući njihovoj sposobnost da apsorbiraju vlagu kroz sustav lišća. Tijekom ljeta i zime većina plitkog korijenja neće preživjeti, zbog nedostatka navike „upijanja“ jutarnje rose.

Vaše izvađeno stablo treba ostati netaknuto u posudi od jedne do tri godine, dok se ne oporavi i prikupi snagu. Mlada stabla pokazuju znakove novog rasta za 2-3 mjeseca, kod starih borovica nećete vidjeti rast proljetnih izboja od 13-15 cm i do nakon godinu dana. Otprilike mjesec dana nakon presađivanja, možete početi sa prihranom ribljom emulzijom. Svježe izvađena stabla ne trebaju previše vode u tlu tijekom razdoblja oporavka, ali moramo paziti i da se zemlja ne isuši. Prozračna mješavina zemlje pospješuje rast sitnog korijenja.

Dakle, želite izvaditi visoku klasu materijala.

 

Čak i prije ikakvog kopanja, prskam lišće s vodom i preparatom, kao što je Transfilm, kako bi spriječio transpiraciju tijekom idućih nekoliko tjedana .

Prije nego započnete sa kopanjem, očistite nebari (izloženu površinu korijena) tako da nema više korova. Zatim, započnite sa kopanjem širokog jarka oko debla kako bi spasili što je više moguće korijena. Čim ugledate prvo korijenje, zaustavite se. Također vam preporučam da se oduprete uklanjanju lisne mase sa drveta, zato što proizvodnja hormona u lišću je jako bitna za rast novog korijena. Korijenova bala (iskopana) trebala bi biti otprilike okruglog oblika, sa ravnim stranicama dubokim od 30-35 cm, široka kao što je i duboka.
Svaki put kad naiđete na veliki korijen, potrebno ga je odrezati sa obje strane vašeg jarka velikim škarama za orezivanje ili pilom. Kad je korjenova bala slobodna, počnite skidati strane lopatom  sve dok bala ne poprimi oblik konusa. Dok to radite, orezujte korijenčiće pazeći da korijenova bala ostane kompaktna. Kad dođete do točke u kojoj je postolje najuže, gurnite jutu pod korijenovu balu i nježno sve stavite na nju. Nastavite skidati zemlju sa korjenove bale dok se svuda ne pokaže korijenje. Korijenje ne smije ići izvan profila formirane korijenove bale, jer će vam inače biti nespretno za rukovanje. Cijelo vrijeme dok radite, špricajte korijenje vodom. Zamotajte korijenovu balu odmah u jutu i dobro zavežite omotavajući je sa svih strana kako bi bila što bolje osigurana od oštećenja u transportu. Izvadite stablo iz iskopane rupe i stavite ga u sanduk sa ručkama , to će vam olakšati prenošenje stabla. I na kraju , od najveće važnosti, zapamtite da popunite rupu u zemlji, kao da nikad nije niti iskopana.

juniper

Posebni uvjeti za zakorijenjivanje borovica

Ako ste odabrali vaditi borovice,njihovo održavanje je prilično problematično. Walter Pall i Nick Lenz ne misle tako,smatraju da je to samo bonsai mit i uspješno ih uzgajaju već nekoliko godina. Često ćete pročitati: „Vrlo rijetko zalijevajte borovicu jer je vrlo netolerantna na vlagu u korijenju. Trebalo bi je  tretirati kao kaktus. Moje iskustvo je posve drugačije. Činjenica je , da borovice mogu preživjeti dugotrajne suše, ali to nipošto ne znači da im treba uskratiti vodu. Kad je redovito zalijevamo, agresivno raste i uspijeva razvijati fini, gusti korijen. Apsolutni preduvjet je vrlo propusno tlo.

Kod prvog i drugog presađivanja u naredne dvije godine, potrebno je postepeno ukloniti izvornu zemlju oko korijenja ili što je prije moguće nakon što drvo pokaže novi rast. Potrebno je i redovito prihranjivanje. Ispustite jednu od ovih pretpostavki i biti ćete u nevolji. Jedna napomena na temu mješavine za zemlju. Akadama nije dobar izbor. Od ogromne je važnosti da zemlja bude prozračna. Stoga, moramo koristiti one materijale koji se nikada neće raspasti. Ja koristim mješavinu vulkanskog kamena (srednje veličine) i pumice, prosijanu kako bi bio siguran da fine čestice prašine neće narušiti prozračivanje ili začepiti otvore za vodu. Za manja stabala možete dodati treset ili grubu koru, kao što nalazimo u mješavinama za kaktuse.

Na kraju, riječ upozorenja: vađenje stabala iz prirode nije neiscrpivo. Kada idete vaditi stabla, uzmite samo ono za što se stvarno možete i brinuti. Ako postoji i najmanja sumnja u vašem umu, da li će to stablo moći preživjeti, radije ga ostavite da živi u prirodi.

Zanimljivo je napomenuti da Japanci sada uvoze borovice iz Californije i sa Rocky
Mountaina, zato što su njihovi izvori gotovo potpuno iscrpljeni.

Prijevod : Renata Kirin